PROSLOV
Početkom devedesetih godina prošlog vijeka moja sestra Branka Džidić, rođena Babić i ja, sa svojim familijama, a sve zbog ratne opasnosti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, selimo se u Beograd, dok naša majka, Livija - Lilika - Lili Babić, rođena Breider (Brajder) ostaje još neko vrijeme u ratom zahvaćenom Mostaru, a zatim prelazi u Zadar kod naše sestre Zore i nakon nekoliko godina također dolazi u Beograd, gdje na koncu i umire u maju 2001. godine.

Ova, nešto duža rečenica služi da bi se u najkraćem opisao golemi krug maminog života budući da je ona sve do početka Drugog svjetskog rata živjela upravo u Beogradu, gdje se kao studentkinja medicine udala za kolegu sa fakulteta, našeg oca, Matu Babića. Na samom početku toga rata ona s mužem napušta glavni grad u kojemu ostaju njeni roditelji, koje više nikad neće vidjeti. Ovaj posljednji ratni sukob, u kojemu se raspala Jugoslavija, natjerao ju je da se nakon punih pedeset godina vrati u mjesto rane mladosti i da upravo u njemu i završi svoj burni, uzbudljivi život.

Po dolasku u Beograd sestra i ja smo, zajedno i ponaosob, pokušali da saznamo nešto više o sudbini djeda i bake, majčinih roditelja, koji su u okupiranoj Srbiji izgubili živote kao žrtve nacističkog terora. Na žalost, naši napori u prvo vrijeme nisu dali osobite rezultate. Doduše, djedovo ime, s tačnom adresom, ali pogrešno zapisano kao Geza Bender može se pronaći na spisku darodavaca humanitarne pomoći u sedmoj knjizi „Jevrejskog zbornika“, ali to je bio samo neznatni i skromni trag, puki dokaz njegove egzistencije, dok se za baku nije pronašlo ni toliko.

Nekoliko godina kasnije, sestra, uposlena u Jevrejskom istorijskom muzeju u Beogradu, sasvim slučajno nailazi na pismo (vidjeti prilog br. 1), koje je istoričar Branislav Božović svojedobno uputio tom muzeju, a u kojemu se, između desetak drugih, također postradalih jevrejskih imena čiji se dosijei nalaze u arhivi Istorijskog arhiva Beograda, spominje i ime našeg djeda. Tako smo, napokon, sticajem okolnosti, ipak saznali nešto više o sudbini svojih predaka, a to je na kraju dovelo i do nastanka ove knjige u kojoj se na specifičan način nastoji rekonstruirati razdoblje u kojemu su mnogi nevini ljudi ovdje gubili glavu zbog najprofanijeg od svih razloga, zbog porijekla.

Prilog pod brojem 2 (fragmenti uspomena naše majke – jedna varijanta rukopisa uvrštena u četvrtu knjigu serijala „Mi smo preživeli“, izdanje Jevrejskog istorijskog muzeja) daje relativno iscrpan pregled njihovog dotadašnjeg života, viđen očima mlade djevojke te kao takav, naravno, ne pretendira na historijsku tačnost, ali svakako iscrpno oslikava atmosferu jedne građanske jevrejske porodice u doba kad je nacizam u Evropi bio u usponu i kad su njegovi talasi, a napose antisemitizam i ksenofobija, već snažno zapljuskivali i ovdašnje granice.

Međutim, naši napori, svejedno, ni u ovom trenutku iz najmanje dva razloga nisu okončani. Kao prvo, uvijek postoji mogućnost da se otkrije neki novi trag ili dokaz, nečiji iskaz, svjedočenje, izjava ili dokument, a kao drugo, upravo smo suočeni s nemogućnošću da na valjan način istražimo fundus Istorijskog arhiva u Beogradu, budući da nam sadašnja uprava tog arhiva ne dozvoljava da o svom trošku kopiramo, što znači – temeljito istražimo zaplijenjenu gestapovsku ostavštinu vezanu za sudbinu Jevreja u Beogradu.

Bez obzira na konačan ishod, a polazeći od realne pretpostavke da se više neće pronaći ništa, vjerujemo da i ovako manjkav rukopis ima dovoljno snage i uvjerljivosti da istinito prikaže duh žalosnog doba u kojemu je jedna od smrtonosnih bolesti civilizacije, kroz duži period, bila nadvladala njezino zdravlje.

Beograd, 7.1. 2007. G.B.