Preuzimanje celokupnog dvojezicnog teksta (PDF, 7 strana, 0.38MB)
Optimizam koji je u decembru zahvatio Srbiju, kao da je malo splasnuo. Ukidanje viza za zemlje Evropske unije, koje je doživljeno kao pobeda, delovala je kratkoročno i imala je pre svega simboličku snagu, jer je društveni krem, onih gornjih deset hiljada, i do sada nalazio načina da putuje po zapadnim zemljama, dok ostali, sve siromašniji slojevi stanovništva ne mogu ni sad da priušte sebi taj luksuz. U najboljem slučaju, tek visokoobrazovani mladi ljudi mogu da se nadaju većim šansama da se zaposle u stranim zemljama, što – opet – nije baš povoljna okolnost za Srbiju.
Pad životog standarda se oseća iz dana u dan, što vrlo negativno utiče na raspoloženje građana. Prema rezultatima istraživanja javnog mnjenja Demokratska stranka je i dalje najpopularnija – ali sad samo u severnoj pokrajini, u Vojvodini. Na nedavno održanim lokalnim izborima u jednoj vojvođanskoj varošici, u Odžacima, pobedila je Demokratska stranka - što nije mala stvar, ako se zna da su ovde poslednjih dvadeset godina neprekidno, i to ubedljivo, pobeđivali Šešeljevi radikali i Miloševićevi socijalisti. Koalicija Za evropske Odžake je osvojila 34,6 posto glasova, za njom slede Srpska napredna stranka – koja je na izbore izašla samostalno – sa 22 posto osvojenih glasova i Miloševićevi socijalisti sa 9,9 postotnim učinkom. Ali ako imamo u vidu i to, da je u jednoj beogradskoj opštini, na Voždovcu, takođe na vanrednim lokalnim izborima, Srpska napredna stranka pretekla demokrate, odmah se pokazuje naličje stvari. Demokratska stranka je izgubila tamo gde je uvek pobeđivala. Ako znamo i to da su u Beogradu i u Južnoj Srbiji, prema istraživanjima javnog mnjenja, srpski naprednjaci već pretekli demokrate – zabrinutost demokrata je posve opravdana. Utoliko pre, što ovaj odnos snaga nije novijeg datuma, on je uspostavljen već 2007. godine, na tadašnjim parlamentarnim i lokalnim izborima. Srpska radikalna stranka je tada, na nivou Srbije, osvojila 1.152.854 glasova, a Demokratska stranka 919.821. Ipak su demokrate formirale vladu, s jedne strane zbog toga što su raspolagale većim koalicionim kapacitetom, a s druge strane njihova nadmoć u Vojvodini delovala je kao korektiv na rezultate postignute na celoj teritoriji Srbije. Stupivši u savez sa Miloševićevim socijalistima demokrate su, dakle, formirale vladu, međutim, na nivou grada Beograda jedva im je pošlo za rukom da obezbede većinu, nisu pomogli ni glasovi socijalista, tako da je bila neophodno nagodba i sa „opozicionom” Liberalno-demokratskom strankom koja snažno podržava vladu na njenom putu ka evropskim integracijama. Iz toga se vidi da je u Srbiji Beograd najslabija karika.
I biračko telo Demokratske stranke u Vojvodini pokazuje tendenciju blagog opadanja. S jedne strane, opada podrška pripadnika nacionalnih manjina – uparvo je ovih dana došlo do konflikta između Demokratske stranke i jedne manjinska strane, Saveza vojvođanskih Mađara – a s druge strane i zbog toga što je Demokratska stranka doprinela „podrezivanju” vojvođanskog statuta koji je donet u pokrajinskom parlamentu, što je umnogome oneraspložilo vojvođanske građane. Stranka se ovoga puta udvarala centralistima, ali je od njih dobila korpu, dok je dobar deo svojih birača, pristalica vojvođanske autonomije, naterala da razmisli kome će sledeći put dati svoj glas.
Prema mišljenju dela političkih analitičara novi odnos snaga na stranačkoj sceni ne dovodi u pitanje srpske težnje ka Evropskoj uniji, s obzirom na to da se u međuvremenu Šešeljava stranka pocepala, a njeno osamostaljeno krilo koje ima veću podršku u masama, Srpska napredna stranka, takođe se zalaže za evropske integracije – što znači da su snage protivne Evropskoj uniji marginalizovane. Uprkos tome, na putu priključenja Srbije Evropskoj uniji vrebaju još mnoge zamke koje neće biti lako izbeći. Istina, strančka polarizacija po pitanju članstva u Evropskoj uniji je u Srbiji danas manje izražena nego pre dve godine, ali to je nekadašnja Đinđićeva stranka platila popriličnim skretanjem udesno, pa i time što je preuzela značajni deo desničarskog diskursa. A srpska desnica priključenje Evropskoj uniji vezuje za određene uslove.
Jedna od pomenutih zamki je regionalna saradnja. Srpski političari ne propuštaju priliku da ponove da je Srbija lider Balkana. Već bi samo po sebi i to moglo da bude izvor napetosti, jer zamislimo samo kad bi nemački ili francuski političari svaki čas isticali da je njihova zemlja lider Evrope. Konfliktima opterećeni odnosi s Crnom Gorom donekle su relaksirani, ali napetosti još nisu nestale. Beogradska štampa – ne samo bulevarska! – i dalje piše o mafijaškim crnogorskim državnicima, predsednik Tadić je podgoričkom listu Dan izrazio svoje negodovanje što se Srbi u Crnoj Gori tituliraju kao nacionalna manjina, a novi srpski patrijarh se u svom prvom javnom istupu požalio što Crnogorci ne žele priznati da sa Srbima tvore jednu te istu naciju. Predsednik Crne Gore Filip Vujanović odmah je protestovao, međutim, iz krugova srpske vlade nije bilo reakcije. Mogli bismo navesti i čitav niz drugih izvora napetosti. Hrvatska i Srbija se uzajamno tuže pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu, odnose dve zemlje kontinuirano opterećuju manji ili veći incidenti, pre svega po pitanju priznavanja Kosova. To je i razlog što se na inauguraciji novog hrvatskog predsednika Ive Josipovića, budući da je na tu svečanost pozvan i predsednik Kosova, neće pojaviti Boris Tadić, predsednik Republike Srbije. Bosna je i dalje veoma osetljivo pitanje zbog statusa Republike Srpske. I konačno, najteže pitanje: priznanje nezavisnosti Kosova. Od 27 članica Evropske unije nezavisnost Kosova priznale su 22 zemlje, i veliko je pitanje, da li će ove zemlje, uprkos snažnoj podršci Španije, Grčke i Italije, kao i Karla Bilta, nepriznavnaje kosovske nezavisnosti okvalifikovati kao dobrosusedske odnose.
Svemu tome treba dodati i pitanje članstva u NATO paktu. Odbrambena doktrina Srbije utemeljena je i u Ustavu zemlje i, prema tome, Srbija ne može da bude članica NATO alijanse. Imajući u vidu da su sve bivše zemlje socijalističkog lagera najpre učlanjene u NATO, i tek potom u EU, s pravom se postavlja pitanje: da li je moguće da će u tom smislu Srbija biti izuzetak? Ovih dana je dvesta srpskih intelektualaca potpisalo peticiju s kojom s traži da vlada raspiše referendum o ulasku zemlje u NATO. Oni su ubeđeni da će narod glasati protiv. Vlada je odbacila tu peticiju s objašnjenjem da pitanje NATO-članstva nije na dnevnom redu, stoga i nema potrebe da se o tome glasa. Mediji koji imaju presudan uticaj na formiranje javnog mnjenja, listom su protiv članstva u NATO alijansi. Ambasador Rusije u Beogradu najavio je da njegova zemlja više neće podržavati Srbiju ako ona bude ušla u NATO, jer Rusi ne mogu da budu veći Srbi od Srba. Beogradski dnevni list Politika, koja je delom u vlasništvu nemačkog WAZ-a, sprovela je anketu koja je pokazala da značajni protagonisti javnog života u velikoj većini imaju negativan stav prema ulasku Srbije u NATO. Dušan Mihajlović, ministar za unutrašnje poslove u vladi Zorana Đinđića je bio sasvim jasan rekavši da Srbija neća imati nikakve koristi od članstva u NATO-u. Posle toga nije ni čudno da se i mase izjašnjavaju protiv ulaska u NATO.
Posebna je misterija hapšenje Ratka Mladića. Na televizijskim sučeljavanjima demokrate često postavljaju pitanje predstavnicima Srpske napredne stranke, da li će, u slučaju da se nađu na vlasti, uhapsiti Ratka Mladića. Na to je Tomislav Nikolić, lider naprednjaka s velikom dozom cinizma uzvratio pitanjem: ako demokrate za deset godina nisu bile u stanju da uhapse haškog optuženika, a pri tom su prevrnule i nebo i zemlju, zašto od njega očekuju spasenje?
Kosovo, NATO, Ratko Mladić. Sve su to pitanja koja na trenutni optimizam bacaju debelu senku, dok građane sve više brinu egzistencijalni problemi. Stoga i nacionalno-desničarska opozicija naglasak stavlja baš na te probleme. Sve je više štrajkova, i polako se ispostavlja da dobar deo novih vlasnika ne uplaćuje ni obavezne socijalne doprinose za zaposlene. Strane investicije su takođe splasnule, ne samo zbog globalne krize, nego i zbog domaće korupcije. Mada je vlast svaki čas objavljivala početak nemilosrdnog obračuna s korpupcijom, svi dosadašnji pokušaji su krahirali, što pokazuje da su srpski oligarsi jači od stranaka i od vlade. Mnogo su jači, moćniji, od bilo koje opozicione stranke, ili od opozicije zajedno. Beogradski dnevni list Blic objavio je informaciju da je šef kabineta ministra za unutrašnje poslove Ivice Dačića u srodstvu sa jednim od uhapšenih članova narko-mafije. Državni sekretar u ministarstvu za pravdu je izjavio da će se sve sumnje ispitati, i da niko neće moći da izbegne odgovornost, pa čak ni po cenu pada ove vlade. Da li se opet radi samo o pukim obećanjima, ili će ona biti propraćena i delom, još se ne zna.
Najmarkantniji događaj u Srbiji proteklog meseca bio je svakako izbor novog srpskog patrijarha. A s obzirom na to da je uticaj crkve na politiku države i te kako znatan, nije bilo svejedno ko će se naći na čelu Srpske pravoslavne crkve. Štampa je pisala o tome da su sve veće stranke imale svog kandidata. Preminuli patrijarh Pavle slovio je kao pripadnik umerene struje. Ali to je posve relativno, uzmemo li u obzir samo činjenicu da je i patrijarh Pavle potpisao peticiju kojom se obznanjuje nevinost Radovana Karadžića. Ako je on, dakle, bio umeren, možemo samo da slutimo kakva je bila radikalna struja. Prema Ustavu Srpske pravoslavne crkve, od trojice vladika koji su dobili najviše glasova članova Svetog arhijerejskog Sabora, o tome kod će biti novi srpski patrijarh, odlučuje Sveti duh. Naime, imena trojice kandidata se stavljaju u tri zasebne koverte i tako se, praktično, žrebom – apostolskim žrebom – izvlači ime novog patrijarha. Božansko proviđenje se odlučilo za osamdesetogodišnjeg niškog vladiku Irineja (Gavrilovića). Proevropske snage su odahnule, jer se Irinej takođe ubraja u umerenu struju, čovek je vrlo skroman i sklon dijalogu. U svom prvom javnom istupu u ulozi patrijarha, jednoznačno se založio za evropske integracije. Doduše, samo pod jednim uslovom: da Evropska unija ne okrnji srpski nacionalni identitet. Nije zaboravio da kaže ni to da je zadatak Srbije da se bori za Kosovo, pa i po cenu određenih žrtava. Na kakve je moguće žrtve mislio, nije precizirao. Osvrnuo se uzgred i na islamsku versku zajednicu, rekavši da tamo gde su muslimani u manjini, može se mirno živeti sa njima, ali čim se nađu u većini, postaju netrpeljivi i netolerantni. U svetlu srebreničkog genocida to je zazvučalo vrlo skandalozno, muslimanska zajednica u Srbiji je odmah protestovala. Patrijarhu Irineju služi na čast, da je posle nekoliko dana ponudio svoje izvinjenje i izrazio svoje žaljenje što su njegove reči krivo protumačene.
Ali najveće iznenađenje izazvala je najava sprskog patrijarha da je 2013. godine posve moguća poseta pape Benedikta XVI. Srbiji, kada će u Nišu biti obeležena 1700. godišnjica Milanskog edikta kojim je car Konstantin Veliki zajamčio verske slobode u svom carstvu. Ovo pitanje je uvek bilo nadasve osetljivo u Srbiji, posebno zbog toga što je papa Benedikt XVI. više puta izrazio svoju želju da poseti Srbiju, ali do te posete nikad nije došlo, jer su se srpski episkopi tome dosledno protivili, a srpska država ne može da ugosti poglavara katoličke crkve bez saglasnosti episkopskog zbora Srpske pravoslavne crkve. Odmah posle ove najave Miloševiću odani pravoverni socijalisti, koji i sadašnju Socijalističku partiju optužuju za „desno skretanje”, markantno su izrazili svoje negodovanje, i podsetili da ni patrijarh Pavle nije bio saglasan s papinom posetom, isto kao ni njegov prethodnik, koji je rekao da rimski papa može da dođe u tadašnju Jugoslaviju samo do Jasenovca, ali ne i dalje od te tačke. Hrvatske ustaše su u jasenovačkom logoru istrebljenja za vreme Drugog svetskog rata pobili ogroman broj srpskih i jevrejskih građana. Nedeljnik Pečat sa velikom dozom zameranja podseća i na to da je papa Jovan Pavle II. svojevremeno podsticao priznanje nezavisnosti Hrvatske i Slovenije. Apokalpitičkim tonom obznanjuje da je poseta pape Benedikta XVI. Srbiji najava hapšenja generala Ratka Mladića, ukidanja Republike Srpske i priznavanja genocida u Srebrenici.
Pitanje je dana, naime, kad će i problem Srebrenice da se nađe u srpskom parlamentu. Demokratska stranka namerava da predloži dve deklaracije. Jedna bi osudila genocid u Srebrenici i ogradila se od tog stravičnog zločina, a druga bi navela i osudila sve zločine počinjene nad Srbima. Opozicija smatra da nema potrebe za zasebnom, srebreničkom deklaracijom, nego da je dovoljno osuditi sve zločine uopšte, i one koje su počinili Srbi, i one koji su počinjeni nad Srbima. Činjenica je da samo svaki peti građanim Srbije podržava zasebnu srebreničku deklaraciju, što nagovaštava i to, da je srpsko društvo još i te kako opterećeno žestokim protivrečnostima, i da je krajnje vreme, da se povodom priključenja evropskim integracijama povedu otvorene rasprave ne samo o očekivanim ekonomskim interesima, nego i o odgovornostima i obavezama prema evropskoj zajednici.
(Preveo Arpad Vicko)